Summer Nights (outfit post)/ Ljetne noći (odjevna kombinacija) A.B. Šimić

July 18, 2013

A poem by Croatian poet Antun Branko Šimić.

Who was this poet? An expressionist poet, one of the most important Croatian poets of the 20th century.

Pjesma hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića.

Tko bijaše ovaj pisac? Ekspresionist, jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca dvadesetog stoljeća.

This poet was only 26 when he died.

Ovaj pjesnik imao je samo 26 kada je umro.

Citirano s : https://enciklopedija.hr/clanak/simic-antun-branko

Šimić, Antun Branko, hrvatski pjesnik, kritičar i prevoditelj (Drinovci, BiH, 18. XI. 1898 – Zagreb, 2. V. 1925). Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio u Širokom Brijegu. Već kao petnaestogodišnjak objavio je pjesmu u časopisu Luč. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio u Mostaru, zatim upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima, a školovanje nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.

Rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja (Bolesnica) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju. Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnoga zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica. U tekstovima Namjesto svih programa, Anarhija u umjetnosti, O muzici forma ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopuštale izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus. U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička (»anarhična«) faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt »hvata« u brzu tempu gradskog življenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika). Šimić katkad rabi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odn. naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva (»O svijet i ja u svijetu i svijet u meni / Grad noći žene zvijezde / Ples radost vrisak bog / ja pjevam«) koje teži prvotnoj senzaciji, »očišćenoj« od naslaga »istrošene« civilizacije. U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do 1919., a nakon toga Šimić je izdavao časopis Juriš, koji se iste godine ugasio. Već teško bolestan, 1924. pokrenuo je i Književnik, a nakratko (od ožujka do studenoga 1923) s M. Begovićem uređivao Savremenik. U zaoštrenim manifestima iz Juriša (Usamljenost duha, Juriš) prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijski projekt »duhovnoga carstva na zemlji«. God. 1920. objavio je svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom (»kanonskom«) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898–99), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su »Bog«, »ljubav«, »smrt« (tijelo) i »poezija« (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutu (Otkupljenje, Budući). Depatetizirani izraz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnim naslijeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon Preobraženja označuje novi zaokret u smjeru »neoklasičnog« izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transcendencije i unutrašnjeg ideala (Prazno nebo i Nađeni bog), a u pjesmi Smrt i ja (»Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času«) Šimić se, poput R. M. Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici »nove stvarnosti« (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci o suvremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovu senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima (Tri zapisa o pjesništvu). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo oštro (Naš najproduktivniji pjesnik; Prazna retorika Miroslava Krleže, 1917), često ulazeći u polemike (Pravdanje o Vidriću, 1922). Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku književnost, pa čak i u skandinavske književnosti. Preveo je 1923. roman Blagoslov zemlje K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983. Nakon teške upale pluća 1924. obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb. Velik dio opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice, kada su mu objavljena Sabrana djela (1960). Šimić je uz T. Ujevića i Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela (Tehnika pjesme, 1923) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.

Citiranje:

Šimić, Antun Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 5.1.2026. <https://enciklopedija.hr/clanak/simic-antun-branko>.

Citirano s: https://enciklopedija.hr/clanak/ekspresionizam

ekspresionizam (franc. expressionnisme, prema expression: izraz; izražaj), umjetnički i književni smjer koji je najveći zamah doživio između 1910. i 1925. na njemačkome govornom području.

Književnost

Uz književno stvaralaštvo naziv se prvi put spominje 1911., a potom primjenjuje i šire, na umjetnost obilježenu specifičnom avangardnom poetikom. Nastanak se ekspresionizma obično objašnjava umjetničkim (antagonizam prema naturalizmu i simbolizmu, usvajanje filmskih tehnika), društvenim (industrijalizacija, velegradski život), znanstveno-filozofskim (F. Nietzsche, S. Kierkegaard, H. Bergson, S. Freud, E. Husserl, G. Simmel) i povijesnim razlozima (I. svjetski rat, revolucionarna previranja). U duhovnoj situaciji prožetoj prevratničkim zanosom i beznađem, utopijskim htijenjima i retorikom sveopćega rasapa, odrednice ekspresionizma ostaju bez izgleda da dosegnu skladnu spregu, što uostalom i nije cilj predstavnika ekspresionizma. Okupljeni oko časopisa »Der Sturm« (urednik H. Walden) i »Die Aktion« (urednik F. Pfemfert) i književnih kabareta (»Neopathetische Cabaret«, »Café Megalomania«), oni prije svega rade na oblikovanju nemimetičke umjetnosti i prevladavanju »stilizacije koja vodi ornamentu, a ne biti« (K. Pinthus). Odbacuju se polazišta impresionizma jer se smatraju ovisnima o svijetu prirode pa stoga i stvaralački reproduktivnima. Ekspresionistički je »aktivizam«, nasuprot tomu, stavljen u službu proizvodnje, prijenosa duševnih stanja u umjetničku građu. Iznimno mjesto pri tome imaju turobni tonovi, »grč« i »krik«, ili kako je to poslije u nas rekao A. B. Šimić: »Umjetnost se … otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti«. Opisne i pripovjedne dionice potisnute su u pozadinu ili izložene bez čvrste motivacije, a izričaj (iskaz) je obilježen elipsom, inverzijom i parataksom. Pretežit dio ekspresionističkoga stvaralaštva ostvaren je u lirici (G. Trakl, F. Werfel, E. Lasker-Schüler, G. Benn, G. Heym) i drami (E. Toller, E. Barlach, C. Sternheim, G. Kaiser, B. Brecht, K. Kraus). Pripovjedna je proza slabije zastupljena (A. Döblin, F. Kafka, A. Zweig, K. Edschmid). Suvremena je recepcija ekspresionizma, kao i drugih avangardnih smjerova, obilježena otežanim uvjetima razumijevanja i neujednačenim reakcijama. Činjenični kraj ekspresionizma, međutim, dogodio se tek s dolaskom nacista na vlast, uvođenjem kontrolnih mehanizama poput tzv. crnih lista i praksom javnog diskreditiranja (putujuća izložba »Izopačena umjetnost«). – Ekspresionizam ima zapaženo mjesto u povijesti hrvatske književnosti XX. st. Izrastao je na stranicama kratkovjekih časopisa (»Kokot«, »Vijavica«, »Juriš«, »Plamen«), a istaknutiji su predstavnici A. B. Šimić, U. Donadini, M. Krleža u ranijoj fazi, J. Kosor. Premda je recepcija europskih suvremenika (H. Bahr, antologija »Menschheitsdämmerung«) neprijeporna za njegov razvoj, pojedina se djela hrvatske književnosti, npr. »Kraljevo« (1918) M. Krleže, mogu smatrati njegovim pretečama u širem kontekstu.

Poem by Croatian poet Antun Branko Šimić, translation by me:

Seducer

and after that
on your knees between disaranged pillows
you think
of death

My child!
I will not soothe you with new kisses
and make you forget
I let the tears wash down
your pale face

Tomorrow
you heart that beats desperately now
will become calm

Tomorrow
when you meet your young friends
with dark shadows under your eyes
they will be wondering your young friends
but none of them
will find out
hidden in the corners of your eyes
a pale star

Don't cry my child: The winter night is full of blue
and my steps will be covered by deep white snow.

Antun Branko Šimić:

ZAVODNIK

I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt

O dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna neće moći da otkrije
skrivenu udno tvojih očiju
blijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimska
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg