Bez Trećega/ Without the third (person)...MILAN BEGOVIĆ

May 07, 2013

Yesterday I went to see a wonder play here in Mostar. It was performed by guest actors from Zadar and their performance was outstanding. Without Third by Milan Begović is a play that questions relationship between a man and a women. As the play says, for jealously just as for love, two is enough...the third is not needed. Even without just cause, jealousy can appear... Milan Begović is one of my favourite writers because he is so good at understanding the soul of a women. Below you can see what I had worn.

Jučer sam bila na divnoj predstavi ovdje u Mostaru. Bez Trećega, drama Milana Begovića zasjala je u punom sjaju u izvedbi glumaca iz HNK Zadar. Kao što drama kaže, za ljubomoru kao i za ljubav dvoje je dovoljno...treći nije potreban. Čak i kada nema povoda za ljubomoru, ona se može pojaviti. Milan Begović jedan mi je od najdražih pisaca jer tako dobro razumije dušu žene. Ispod možete vidjeti što sam nosila.

YOU CAN READ THIS PLAY HERE /OVU DRAMU MOŽETE PROČITATI OVDJE

http://web2.ss-zcrnje-rovinj.skole.hr/upload/ss-zcrnje-rovinj/images/static3/1141/attachment/begovic_bez_treceg.pdf

Milan Begović

Bez trećeg

drama u tri čina

OSOBE: MARKO BARIĆ

GIGA, njegova žena

Radnja se zbiva u Zagrebu, koncem februara 1926. godine, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

PRVI ČIN

Večer je, nešto iza devet sati, koncem februara.

Salon Gige Barićeve osvijetljen je samo od uličnog fenjera čije slabo svijetlo pada koso na uski prorez zida kraj prozora.

U polumraku jedva se vide konture pokućstva što se naokolo poredalo crno i sablasno: klavir se protegao kao tamna masa kakvog mamuta, a visoki se tabernakl uspravio kao golem medvjed što čuči uza zid.

Kiša udara krupno o stakla na prozorima, a izvana dopire šum kišnice što curi sa krovova i prosiplje se možda u kanal ili teče ulicom.

Atmosfera je teška, sumorna, puna gnjiloće i jugovine.

Najednom se začuje kako je netko snažno i nestrpljivo potegao starinsko zvono na kućnim vratima: dug, isprekidan zvuk prosuo se kroz čitavu kuću.

Gore, u mansardi, užurbaše se laki koraci, a kristali na lusteru zazveckaše, kao da se nešto dogovaraju.

Gore je zacijelo netko otvorio prozor.

I začu se ŽENSKI GLAS: Šta želite?

Odozdo, sa ulice odgovori: MUŠKI GLAS: Je li gospođa Barićeva kod kuće?

ŽENSKI GLAS odgovara: Nije, ali mora doći svaki čas.

MUŠKI GLAS: Pustite me u kuću. Pričekat ću.

ŽENSKI GLAS iza nekoliko sekunda, kao da oklijeva: Ja vas ne poznam. Ne biste li se mogli navratiti malo kasnije?

MUŠKI GLAS ražesti se: Pa kud ću sad, po tom vremenu? Otvorite! Onda nadoda nešto blaži u tonu: Gospođa me zna vrlo dobro. I nastavi iza male pauze: Zar nije primila moj telegram?

ŽENSKI GLAS: Jedan je telegram došao; ali gospođa je već bila izašla.

......

Nad plafonom se opet začuše kratki, hitri koraci. I opet zveket kristala. Zatim mir od nekoliko minuta. Onda se naglo u dnu otvoriše lijeva vrata, a unutra upade svijetlo iz predsoblja. U pačetvorini vrata stajao je, osvijetljen vanjskim svijetlom, krupan, visok čovjek, u kabanici, sa mekanim, širokim šeširom na glavi, držeći u svakoj ruci po jedan putni kovčeg. To je Marko Barić. Iza njega kao da se prignula neka žena da mu prihvati jedan od kovčega.

MARKO zakrene ramenom kao da se otimlje: Ne, ne. Nek to zasada ostane sa mnom.

ŽENSKI GLAS iza njega, u predsoblju, s plahim i devotnim akcentom: Ako je gospodin gladan, mogu nešto donijeti. Prihvati odmah nešto naglije: Ili će gospodin radije pričekati gospođu?

MARKO još uvijek na vratima: Radije pričekajmo gospođu. Nakon kratkog premišljavanja nastavi: A ne znate točno kad će se vratiti?

ŽENSKI GLAS: Malo prije je telefonirala da čeka negdje tamo dok kiša popusti.

MARKO se malo pomakne kao da će ući. Pri tom reče: Vraga će to popustiti! I okrene se opet prema predsoblju: Kako se vi zovete?

ŽENSKI GLAS: Franciska.

MARKO prihvati ponešto žovijalno: Harašo, Franciska! Ja ću sjesti ovdje i pričekati. Međutim: uzmite ovo! Spusti kraj sebe kovčege, svuče sa sebe kabanicu i preda je Franciski. I šešir. Pograbivši nato opet svoje kovčege, stupi za jedan korak naprijed, pa kao da pogledom traži po zidu, kraj vrata, kontakt: Aha, tu je kontakt.

Spusti jedan kovčeg na zemlju, zavrne kontakt, a kristalni luster plane. Tad se okrene prema predsoblju: Sad vas više ne trebam. Hvala. Zatvori vrata, ponese oba svoja kovčega i stavi ih lijevo kraj verande, iza klavira i tu stane.

Držeći malko otvorena usta, prijeđe mirnim ispitivalačkim pogledom od komada do komada pokućstva, sve unaokolo, onda još jedanput od slike do slike, pa spusti oči na veliki ćilim perzijski kao da ispituje šare na njemu, a najzad ih diže k lusteru što je pun svjetla i odraza u kristalima. I tiho, više sa akcentom žalbe nego zadovoljstva, reče sam za se: Tu je dobro.

Naslonivši se tijelom na klavir, prijeđe polako preko čela dlanom koji spusti najprije preko jednog, a onda preko drugog oka, zatim licem, i najzad zaokruži podbradak. Kao da se ne snalazi, kao da ne vjeruje da je tu gdje sada stoji.

Konačno, gledajući neprestano oko sebe, uputi se sporim korakom nadesno, prema stolu. I kad dođe do najbližeg fotelja, uvali se komotno u nj, prebaci jedno koljeno preko drugog, pa, kao da odavna nije tako sjedio, reče, malo zadovoljniji nego prije: Harašo!

Tu je direktno izložen svjetlu sa lustera i sad se jasno vidi njegovo zagasito, ponešto brutalno lice, ispresijecano krupnim naborima koji su se na čelu lomili jakom poprečnom brazgotinom što se protegla od vrha luka lijeve obrve do ruba kose nad desnom slijepočicom. Obrastao crnom, nešto prosijedom bradom i dosta dugim kosama, počešljanim preko glave, daje u svojoj ruskoj crnoj bluzi dojam ruskog čovjeka, što se povećava njegovim jako izbočenim ličnim kostima.

Obuven je u visoke čizme, mutne i dulje vremena neosvjetlane, ali ne blatne. Uopće vidi se da dolazi s puta, sa dugog odsustva. Kad se malo razdragao u fotelju, stisnuvši mišicama tijelo i maknuvši dvaput ramenima, izvadi drvenu dozu i pripali benzinskim upaljačem cigaretu. Iza nekoliko dimova diže se i pođe do jednog od svojih kovčega, otvori ga, izvuče iz njega ciharmoniku, uhvativši je za tipke da se protegla i sa nekoliko neskladnih tonova jeknula.

I vrati se natrag na fotelj gdje je prije sjedio. Držeći cigaretu u ustima, zapreludira neku poznatu rusku pjesmu. Uto zazvoni telefon.

On se digne, baci instrumenat u fotelj, skine slušalicu s aparata, sluša radoznalo i napeto, odgovara kratko: Ne, gospođa nije kod kuće. Šta želite? - Tko sam ja? No da... Jedan gost. A vi molim? Profesor... Kako ono rekoste? - Profesor Simeoni, razumijem. - To bih i ja htio znati. Ali mislim da neće dugo. - Drage volje. Koji broj? 34-57. On izvadi iz džepa olovku i potraži po stolu kakvu hartiju da napiše broj. Pograbi jedno pismo što je bilo tu, pogleda kuvert, prevrčući ga hitro s jedne i s druge strane; kuvert je za tren zauzeo svu njegovu pažnju iz koje ga ponovno istrgne glas iz telefona....

Begović, Milan (pseudonim Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić), hrvatski književnik (Vrlika, 19. I. 1876 – Zagreb, 13. V. 1948). Na Sveučilištu u Zagrebu studirao prirodne znanosti, u Beču i Italiji romanistiku i slavistiku. U Beču je i diplomirao 1903. Počeo službovati kao suplent 1896. na gimnaziji u Splitu. Dramaturg u Hamburgu u Deutsches Schauspielhaus od 1909., a 1912–15. dramaturg i redatelj u Neue Wiener Bühne u Beču. God. 1915. mobiliziran i do 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. u Zagrebu predavao na Glumačkoj školi i pisao kazališne kritike (Novosti, Večer). Od 1927. ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, ali je nakon praizvedbe kazališnoga komada Hrvatski Diogenes (1928), napisanog prema romanu A. Šenoe, premješten na gimnaziju zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj; umirovljen 1932. Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH 1945. na vremenski određenu šutnju i gubitak građanskih prava.

Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891. S Lj. Wiesnerom uređivao je časopis Kritiku (1921–22), a s A. B. Šimićem (1923) i A. Bonifačićem (1932) Savremenik. Uredio je i antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća (1942–43., 2 sveska). Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, drame C. Goldonija, P. Calderóna de la Barce, F. Schillera, Goethea, H. Kleista, F. Grillparzera, H. Hofmannsthala, H. Ibsena, O. Wildea, M. Maeterlincka, F. Wedekinda, L. Pirandella, D’Annunzija i dr.

Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900), koja je izišla u jeku moderne, larpurlartističkim, hedonističko-epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Zbirke pjesama Vrelo (1912) i Izabrane pjesme (1925), te tolstojevski humanističko-pacifistički ciklus Život za cara (1904), nisu više izazivali takva priznanja i pozornost.

Kao dramatičar, pogotovu kao prozaik, Begović ostvaruje trajnije i vrjednije rezultate. Senzibilan artist, teatarski svestrano izobražen, on poznaje suvremenu dramaturgiju i težnje modernoga kazališta, vodi računa o sklonostima publike i nastoji u svojem dramskom stvaranju slijediti aktualna strujanja prihvaćajući i pronalazeći novine u tehnici i tematici. U većini dramskih djela ostaje ipak vezan za variranje ljubavnih odnosa i lika žene. Begovićeve dramatičarske odlike najizrazitije su u dramama Pustolov pred vratima (1926) i Bez trećega (1931). Prva, u kojoj su zamjetljivi odjeci Pirandella i S. Freuda, doživljuje se kao nadahnuta igra mašte i zbilje, podsvijesti, irealnosti i tragigrotesknosti, a druga, napisana prema završnom poglavlju romana Giga Barićeva, temelji se na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope te na intimnim psihološkim reakcijama, koje su u tekstu ostvarene iznimnom profesionalnom umješnošću. U važnije Begovićeve dramske ostvaraje valja ubrojiti i realističku dramu iz njegova zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909), dvije do tri manje komedije (Menuet, Venus victrix, Biskupova sinovica, sakupljene u knjizi Male komedije, 1921), mistično-religioznu dramu Božji čovjek (1924) i komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), prožetu lirskim akcentima, humornom sjetom i blagom ironijom. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu. Napisao je i libreto za operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1936).

Begovićev prozni rad, koji se odlikuje jezičnom profinjenošću i čitkošću te izrazitom senzualnošću, sastoji se od triju romana, četiriju knjiga novela i više manjih tekstova objavljenih u periodici. Važniji su lirski roman Dunja u kovčegu (1921), u kojem napušta uobičajenu strukturu romana, panoramski roman iz zagrebačkog života Giga Barićeva (1940), smion i izazovan prodor u društvenu i psihološku problematiku građanskog društva, te zbirka novela Kvartet (1936), u kojoj su objavljene antologijske novele Kvartet i Dva bijela hljeba. Posljednjih godina sve više pozornosti pobuđuje Begovićeva humoristično-erotska proza, djelomice okupljena u knjizi Nasmijana srca (1923). U putopisnoj prozi i u esejima o književnicima i kazališnim umjetnicima Begović polazi od osobnih doživljaja koje ne produbljuje ni ne uzdiže na neku univerzalniju razinu, ali im daje svoj osobni estetski pečat.

Ostala djela: Gretchen (1893), Myrrha (1902), Gospođa Walewska (1906), Svadbeni let (1922), I Lela će nositi kapelin (1941), Put po Italiji (1942) i dr.

Citiranje:

Begović, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 8.6.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/begovic-milan>.

Let's TALK illustration.

Sometimes I illustrate items that I actually wear.

Sometimes I illustrate my own outfits.

Sometimes I illustrate other bloggers.

INSPIRED BY MICA, SHEILA AND BLAIR + my previous INSPIRED BY POSTS starting with the most recent ones:

INSPIRED BY VIX, LOVELY AND AKIKO (WATERCOLOUR PENCILS)

INSPIRED BY AKIKO, LOVELY AND VIX (COLOURED PENCILS)

INSPIRED BY ANN AND SHEILA (COLOURED PENCILS)

.......AND:

INSPIRED BY VIX (COLOURED PENCILS)

INSPIRED BY SHANAZ AND MARISA (2020)

INSPIRED BY FASHION BLOGGERS 2016

INSPIRED BY SELVAGGIA AND PAOLA 2019

INSPIRED BY MELODY JACOBS 2018

INSPIRED BY NATALIA 2018

INSPIRED BY JODIE'S TOUCH OF STYLE 2018

INSPIRED BY JESSICA 2018

INSPIRED BY TIJANA 2018

INSPIRED BY 2017 EDITION

INSPIRED BY 2016 EDITION

INSPIRED BY 2015 EDITION

INSPIRED BY...SEVEN FASHION BLOGGERS 2014 EDITION

MORE ART RELATED LINKS ON MY BLOG (IF ART IS YOUR THING)

I also did this runaway inspired post at the start of December. IF YOU ENJOY FASHION ILLUSTRATION, YOU CAN HAVE A LOOK AT ALL THE TIMES I ILLUSTRATED D&G:

1. OBVIOUSLY THE D&G FASHION ILLUSTRATIONS FROM SPRING 2021 POSTED YESTERDAY

2. FASHION ILLUSTRATIONS D&G SPRING SUMMER 2020

3. INSPIRED BY DOLCE & GABBANA AUTUMN/WINER 2019/2020

4. ILLUSTRATING DOLCE AND GABBANA AUTUMN WINTER 2018/2019

5. MONICA BELLUCI IN D&G DRESS (FASHION DRAWING)

6. INSPIRED BY DOLCE AND GABBANA AUTUMN WINTER 2017/2018

7. INSPIRED BY DOLCE AND GABBANA SPRING 2017

7. INSPIRED BY DOLCE AND GABBANA SPRING AND SUMMER 2016