PRIJAN LOVRO, A NOVEL BY AUGUST ŠENOA (BOOK REVIEW AND RECOMMENATION)

Hello! How are doing? Today I'm back with another reading recommendation. Published in 1973, Prijan Lovro is a novella that tells the life story of a young Slovene student, supposedly a friend of the writer. In many ways, it's a typical work of romanticism. I had fun teaching it last December. That is when I reread it. Who knows, I might reread it again some time. It's always nice to hear the students' opinion of a certain book. I don't get a chance to teach literature again, but it's not a problem, I enjoy teaching other subjects as well. So, that's my book recommendation of the day. 

Zdravo! Kako ste? Danas se vraćam s još jednom preporukom za čitanje. Prijan Lovro, objavljena 1973. godine., je novela koja govori o životnoj priči mladog slovenskog studenta, navodno prijatelja književnika. Na mnogo načina, to je tipično djelo romantizma. Bilo mi je lijepo iskustvo podučavati ovu novelu prošlog prosinca. Tada sam ju ponovno pročitala. Tko zna, možda ću je još jednom pročitati.Uvijek je lijepo čuti mišljenje studentata o nekoj knjizi. Ne dobijem čsto priliku podučavati književnost, ali nije problem, volim podučavati i druge predmete.   Dakle, to je moja današnja preporuka za knjigu. Možete besplato pročitati Prijan Lovro online ovdje. 

outfit details: olive blazer (old), mustard turtleneck (old), pink skirt (second hand), heeled boots (old)

*Romanticism, attitude or intellectual orientation that characterized many works of literature, paintingmusicarchitecturecriticism, and historiography in Western civilization over a period from the late 18th to the mid-19th century. Romanticism can be seen as a rejection of the precepts of order, calm, harmony, balance, idealization, and rationality that typified Classicism in general and late 18th-century Neoclassicism in particular. It was also to some extent a reaction against the Enlightenment and against 18th-century rationalism and physical materialism in general. Romanticism emphasized the individual, the subjective, the irrational, the imaginative, the personal, the spontaneous, the emotional, the visionary, and the transcendental.
Among the characteristic attitudes of Romanticism were the following: a deepened appreciation of the beauties of nature; a general exaltation of emotion over reason and of the senses over intellect; a turning in upon the self and a heightened examination of human personality and its moods and mental potentialities; a preoccupation with the genius, the hero, and the exceptional figure in general and a focus on his or her passions and inner struggles; a new view of the artist as a supremely individual creator, whose creative spirit is more important than strict adherence to formal rules and traditional procedures; an emphasis upon imagination as a gateway to transcendent experience and spiritual truth; an obsessive interest in folk culture, national and ethnic cultural origins, and the medieval era; and a predilection for the exotic, the remote, the mysterious, the weird, the occult, the monstrous, the diseased, and even the satanic.

Literature

Romanticism proper was preceded by several related developments from the mid-18th century on that can be termed Pre-Romanticism. Among such trends was a new appreciation of the medieval romance, from which the Romantic movement derives its name. The romance was a tale or ballad of chivalric adventure whose emphasis on individual heroism and on the exotic and the mysterious was in clear contrast to the elegant formality and artificiality of prevailing Classical forms of literature, such as the French Neoclassical tragedy or the English heroic couplet in poetry. This new interest in relatively unsophisticated but overtly emotional literary expressions of the past was to be a dominant note in Romanticism.

*https://www.britannica.com/art/Romanticism 16.5. 2022. 





*romantizam (francuski romantisme), intelektualna orijentacija, tendencija, pokret i razdoblje u europskoj kulturnoj povijesti od 1790-ih do 1840-ih. Naziv je izveden iz pridjeva romantički (engleski romantic), izvedenog od imenice roman, koji se javio potkraj XVII. st. i označavao pripovjedna djela (romane) u kojima se zbivaju čudesni i nestvarni događaji ili se opisuju krajolici slikovita i melankolična ugođaja.

Osnovne su značajke romantizma odbacivanje klasicizma i ideje reda, otpor prema racionalizmu, odnosno isticanje osjećaja nasuprot razumu te naglašavanje iracionalnoga, subjektivnog i transcendentalnoga, preokupacija genijem, herojem, iznimnom osobom, ideja umjetnika kao vrhunskoga, jedinstvenoga, vizionarskog stvaraoca, kult prirode, dominantni osjećaj melankolije (»svjetska bol«), zanimanje za egzotiku i srednji vijek, okultno i nadnaravno, za folklor, usmenu predaju i nacionalnu povijest (tada je formulirana ideja »narodnoga duha«), posljedica čega je i poticanje razvoja jezika i književnosti europskih naroda koji su se tada stvarali kao nacije (npr. »nacionalni romantizmi« u Južnih Slavena).

Sastavnice romantizma razvidne su tijekom XVIII. st. u tendencijama sentimentalizma i predromantizma (J.-J. Rousseau) te u njemačkom pokretu »Sturm und Drang«. Kao reakcija na prosvjetiteljstvo i njegov racionalizam i materijalizam, romantizam se oblikovao i ponajviše raširio u Njemačkoj od 1790-ih nadalje, potom u Engleskoj oko 1800., a najkasnije u Francuskoj te Rusiji i drugim europskim zemljama (od 1820-ih). Tumači romantizma u XX. st. razmatrali su ga kao početak moderniteta, ali i protuprosvjetiteljskih idejnih tendencija (jer su mnogi romantičari bili oštri kritičari revolucije općenito i Francuske revolucije napose, npr. F. R. de Chateaubriand, S. T. Coleridge), a i izvanvremenski, kao trajnu značajku u europskoj književnosti i umjetnosti od XIX. st. nadalje, nalazeći sličnosti povijesnoga romantizma sa simbolizmom, esteticizmom, modernizmom, kao i prisutnost romantičarskih elemenata u epohi (i djelima) realizma. A. O. Lovejoy naglašavao je pluralizam i posebnost nacionalnih romantizama, dok su pojedini povjesničari (Jacques Barzun, Marshall Brown) upućivali na kontinuitet romantizma prema prosvjetiteljstvu (npr. ideja individualizma). Ch. Baudelaire je već sredinom XIX. st. kao ključni element definicije romantizma istaknuo specifični osjećaj svijeta, a ne zajedničke teme, formalne izbore pa ni idejna stajališta.


Književnost

U književnoj povijesti romantizam se rabi kao oznaka za razdoblje od kraja XVIII. st. koje obuhvaća i prvu trećinu XIX. st. te kao naziv književnog i općenito umjetničkog pokreta u tom razdoblju. Kao pokret, u svim se zapadnim zemljama romantizam oblikovao kao reakcija na klasicizam. Do prvih najava romantizma došlo je u Engleskoj. Budilo se zanimanje za balade i pučko pjesništvo, a odbacivalo nasljedovanje antike. Mistifikacija škotskog pjesnika J. Macphersona »Ossianove pjesme« (1760), tobožnje djelo kelt. pjevača iz III. st., izazvala je modu »osijanizma« i pojačala zanimanje za arhaično pjesništvo. Istodobno se povećavalo zanimanje za srednjovjekovlje i za fantastično u tzv. gotskom romanu (H. Walpole, »Otrantski dvorac«, 1765). U Njemačkoj je J. G. Herder objavio zbirku narodnih pjesama »Glasovi naroda u pjesmama« (1778), s Goetheovim prijevodom »Hasanaginice«. Razdoblje od 1770. do 1785. bilo je u znaku pokreta »Sturm und Drang«, prozvana po drami F. M. von Klingera (1776), koji je veličao osjećajnost i bunt protiv konvencija. »Patnje mladoga Werthera« J. W. Goethea i »Razbojnici« F. Schillera najpoznatija su djela pokreta. Odnos Goetheova i Schillerova opusa iz razdoblja »weimarske klasike« (1780–1805) prema romantizmu različito se tumači, ali je nedvojbeno da i ta djela posjeduju predromantička ili romantička obilježja. Sličan status ima i djelo J. Ch. F. Hölderlina.

Rani romantizam kao definiran pokret pojavio se u Njemačkoj, s jenskom skupinom koja se formirala između 1790. i 1800; njihovi glavni teoretičari, braća Friedrich i August Wilhelm Schlegel, dali su pokretu glavne smjernice, filozofsku podlogu (uz poticaje iz Kantove, Fichteove i Schelingove filozofije) i obrazložili poetiku, a najpoznatiji su autori bili L. Tieck, Novalis i W. Wackenroder. Druga se skupina oblikovala u Berlinu oko 1803., a pripadali su joj A. von Arnim, F. La Motte Fouqué i A. von Chamisso, dok se treća škola okupila u Heidelbergu između 1806. i 1808. s braćom Jacobom Wilhelmom Grimmom, C. Brentanom J. von Eichendorffom. Značajni autori kao što su H. von Kleist, E. Th. A. Hoffmann i Jean Paul ostali su izvan pojedinih skupina. Kleistova povijesna pripovijest »Michael Kohlhaas« i Hoffmannove groteskne i fantastičke priče pripadaju vrhu europske romantičke proze. Socijalnokritički usmjereni pokret »Mlada Njemačka« također je imao romantičarska obilježja, a unutar njega djelovao je i H. Heine.

I engleski romantizam dijeli se naraštajno: »jezerskim pjesnicima« pripadaju pjesnici prvoga naraštaja (oko 1800) W. Wordsworth i S. T. Coleridge. Os. je značajna njihova zajednička zbirka »Lirske balade« (1798), a predgovor drugomu izdanju (1800), u kojem je Wordsworth definirao pjesništvo kao »spontani izljev snažnih osjećaja« i zahtijevao pjesnički jezik bez suvišnih ukrasa, smatra se manifestom engleskog romantizma. Drugi je naraštaj nastupio nakon 1812. i čine ga G. G. Byron, P. B. Shelley i J. Keats. Engleski romantizam obilježen je potpunom dominacijom lirskih i stihovanih tekstova, ali je škotski književnik W. Scott širom Europe popularizirao povijesni roman. »Zaručnici« (1827) talijanskog pisca A. Manzonija vjerojatno su najuspjeliji roman napisan po Scottovu modelu.

U Francuskoj se romantizam kao pokret pojavio razmjerno kasno (1820-ih), ali je djelâ koja su u skladu s romantičkom poetikom bilo i poč. stoljeća (F. R. de Chateaubriand, Madame de Staël), a »Ispovijesti« i »Sanjarije samotnoga šetača« J.-J. Rousseaua smatraju se anticipacijom cijeloga romantičkoga pokreta. Pravim početkom francuskog romantizma smatraju se »Pjesničke meditacije« A. de Lamartinea (1820). Pjesništvo A. de Vignyja, A. de Musseta, koji je napisao i uzorni romantički roman »Ispovijest djeteta svojega stoljeća« (1836), i veliki opus V. Hugoa u svim trima rodovima, zajedno s Lamartineovim djelom, osnovni je doprinos europskom romantizmu, ali klasicističke norme nisu u potpunosti bile napuštene. Značajniji eksperimentalni proboj ostvario je G. de Nerval svojom oniričkom prozom u »Sylviji« (1853) i »Auréliji« (1855).

Premda je bilo uloženo dosta napora u borbu s klasicističkim modelom kazališta, romantizam u drami nije ostavio velikih ostvarenja. Prevladava drama u stihu, počesto na razmeđu književnih rodova, a širi se do kozmičke tematike (Byron, »Manfred«; Shelley, »Oslobođeni Prometej«) i razbija klasicistička jedinstva radnje, vremena i prostora. Najžešći sukob između klasicizma i romantizma izbio je u Francuskoj, gdje je V. Hugo, više teorijski nego praktično, izvojevao pobjedu nad starim pravilima. Njegov »Predgovor Cromwellu« (1827) napisan je kao program francuskoga romantizma.

Od dvadesetih godina do sredine stoljeća, pa i poslije, romantizam se širio i u slavenskim zemljama, gdje je poprimio i neka specifična obilježja. U zemljama s neriješenim nacionalnim pitanjem, Češkoj, Poljskoj, Hrvatskoj i drugdje, romantizam se stapao s procesom konstituiranja nacije i buđenja nacionalne svijesti, a rasla je i svijest o potrebi suradnje među slavenskim narodima. Herderove ideje o nacionalnom duhu koji se iskazuje u jeziku i kolektivnom stvaralaštvu potaknule su kult folklornoga pjesništva. Hrvatski romantizam u preporodnom razdoblju (→ ilirizam) u mnogome je crpio iz narodnoga pjesništva (S. Vraz, I. Mažuranić, P. Preradović). U Čeha se izdvaja K. H. Mácha s poemom »Maj« (1836), a najrazvijeniji su slavenski romantizmi ruski i poljski. U Rusa su A. S. Puškin i M. J. Ljermontov razvili koncepciju bajronističkoga junaka, »suvišnoga čovjeka«, u »Evgeniju Onjeginu« (1823–31) i »Junaku našega doba« (1839–41), a u Poljaka je A. Mickiewicz u spjevu »Konrad Wallenrod« (1828) stopio isti tip junaka sa srednjovjekovnim ugođajem i nacionalno angažiranim sadržajem. Puškin je u »Borisu Godunovu« (1825) ostvario i koncepciju nacionalne drame.

Nasuprot kultu jasnoće i pravilnosti uređenih i odijeljenih književnih vrsta po uzoru na antiku, gdje su tragedija, ep i oda, sukladno klasicističkoj poetici, bili na vrhu hijerarhijskoga poretka, romantičari su promicali bitno drukčije vrjednovanje književnoga stvaranja, kako s obzirom na sustav književnih vrsta tako i u pristupu pojedinačnoj jezičnoj umjetnini. Inzistiralo se na izvornosti i neponovljivosti stvaralačkoga čina, a prevladavale su hibridne književne vrste. U romantizmu su se brisala žanrovska obilježja u klasičnom smislu te prednost davala fragmentarnim djelima dvojbene žanrovske pripadnosti (fikcionalna ispovijest, roman u stihovima, umjetnička bajka, poema) u kojima pojedini dijelovi zadobivaju status ravnopravan cjelini. Nerijetko su se u epska djela umetale lirske pjesme, balade, romance, pisma, metatekstualni iskazi, pa čak i autobiografske dionice koje nisu bile u izravnoj vezi sa središnjim zbivanjem u djelu. Prema romantičarskomu shvaćanju, djelo se na taj način udaljava od bilo kakve mehaničnosti i poprima »organsku formu« u kojoj raznovrsni dijelovi imaju zasebne funkcije poput organa u živom organizmu. Cjelina je dohvatljiva samo uz pomoć intuicije i imaginacije, spoznajnih moći koje su u okviru romantičarskoga svjetonazora nadređene razumu, jer je razum ovisan o vanj. realnosti i ograničava se na poimanje unaprijed dane stvarnosti. Imaginacija pak omogućuje stvaralačku viziju koja vodi onkraj poznatoga, ograničenoga, predmetnog univerzuma. Zato su snovi nadređeni budnomu stanju kao što je imaginacija nadređena racionalnomu poretku.

Općenito je prevladavalo individualističko i subjektivističko stajalište, zbog čega se govori o dominaciji lirskoga načela u cjelokupnoj romantičkoj književnosti. Lirska je pjesma postala najzastupljenijom književnom vrstom. Spontani asocijativni niz vođen imaginacijom pretpostavljao se brižljivo komponiranim pjesničkim sastavima. Naracija u stihu, koja je još uvijek bila vrlo proširen oblik književnog izražavanja, također je bila uvjetovana lirskim i subjektivnim gledištem. Bio je stvoren novi tip romantičkoga junaka, koji je često fikcionalna projekcija sama autora. Lik je u takvim djelima (Byron, »Gusar«, »Childe Harold«, »Don Juan«; Puškin, »Evgenij Onjegin«) postao središtem kojemu su podređene ostale sastavnice književnog iskaza, ali je najčešće oblikovan kao društveni otpadnik.

Romantizam je umjetniku dodijelio izrazito visok status. On se izdvaja od ostalih pripadnika zajednice upravo zahvaljujući stvaralačkoj mašti. To mu u romantičarskim predodžbama dodjeljuje ulogu predvodnika, vizionara (W. Blake), »nepriznata zakonodavca čovječanstva« (Shelley), proroka (Hugo, Mickiewicz, G. Leopardi). No istodobno ga ta izdvojenost dovodi u sukob sa zajednicom, pa se romantički svjetonazor određuje i kao eskapizam prožet »svjetskom boli«. Umjetnost je nadređena životu, jer u svakidašnjici vlada trivijalnost, ograničenost i kriterij materijalne koristi. Priroda je prostor osame i slobode, poniranja u vlastitu subjektivnost i poticaj za estetičku refleksiju. Krajolik u romantizmu zrcali emocionalna stanja lika. Prevladava imaginarij koji simbolizira tajnovitost, daljinu i beskonačnost (grobljansko okružje, stoljetna šuma, divlji planinski ili morski pejzaž, egzotični predjeli).



*romantizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53304>.





Roman Prijan Lovro ne počinje odmah sa životnom pričom prijana Lovre, junaka djela. Zapravo počinje sa svojevrsnim uvodom u kojem pisac Šenoa opisuje okolnosti u kojima dolazi do njegove želje da ispriča priču o Lovri. Priča o Lovri počinje tek na četvrtoj stranici kada pisac završi svoj uvod.  Roman započinje tako da pripovjedač djela  (pisac) dolazi kod prijatelja vlastelina na selo. U romantizmu se selo često idealizira te se seoski život prikazuje u idealnom svijetu. Romantizam kao književni pravac cijeni prirodnost i prirodu te ih postavlja iznad razuma. 

Prije više godina pozva me neki moj prijatelj, vlastelin, na selo u berbu. Rado ozvah se njegovu pozivu da se naužijem malko slobode. Al čovjek snuje, a bog boguje. Jedva došav u njegov dvor, opazih da se nebo silno oblači i ubrzo udari kiša, a ja jadan ne dočekah se kroz punu nedjelju dana vedroga neba. Eto jada, eto me na selu u gorem škripcu negoli u gradu! Što da radiš? Gospoda sjede, puše, piju vino pa igraju taroka, a gospoje sjede, pletu, piju kavu pa čevrljaju. Da zdvojiš! 


No, Šenoa ipak ne pokazuje selo u posve idealiziranom svijetlu. To možemo vidjeti po samom početku romana u kojem zapravo pisac na selu ne nalazi mir kojem se nadao. Ubrzo pisac upoznaje ženu kojoj će ispričati priču o Lovri. 

Na sreću ne stajaše dvor moga pobratima na osami, bijaše susjeda dosta i kako je moj prijatelj bio veseljak, kako mu je gospoja vrla kuharica bila, a gorica zlatnom kapljicom rodila, često bi zašli susjedi u prijanov dvor da si razigraju srce. Jednoga mutnoga popodneva bilo se skupilo baš vrlo društvance. Župnik, velik politik; sudac, bijesan voćar; sudinja, dobra duša premda ponešto spore pameti i - neka lijepa, crnooka mlada gospođa u crno zavita, udova susjednoga vlastelina, kako mi poslije rekoše. 

Kako pisac ne gaju simpatije prema razgovoru koji se vodi, uskoro se okreće razgovoru s udovicom. Tu možemo vidjeti njegovu romantičarsku težnju rodnom jeziku jer u razgovoru s udovicom dolazi do pitanja do kojeg. 

Velečasni gospodin župnik stao je naširoko razvijati Napoleonove misli, poglaviti gospodin sudac dokazivao ushićenim glasom kako mu je rodila kruška koju je prije dvije godine cijepio; dobra sudinja primijeti kroz božanstven posmijeh kako je cijeli dan rublje gladila; pobratim moj bubnjao prstima po stolu, a domaćica nuđala nas bez kraja jelom i pilom. Nije li to divna zabava? Nu mene je od svega toga slabo bolila glava. Budući zaonda neženja, slabo sam mario i za Napoleona i za kruške i za sve drugo, kad bi mi se oči namjerile na kakvu lijepu žensku glavicu. A tako i onajput. Sav moj pozor osvajaše crna udovica. Sjedeći u prikrajku do prozora, čitkala ona neke stare njemačke modne novine, kakovih ima obilje po našim kućama. Pristupih k udovici, a ona zaklopiv novine pridignu polagano glavu. 
- Vi čitate, milostiva gospođo? - zapitah ponešto naivno. - Čitam - odvrati prostodušno - jer baš ne marim puno ni za župnikova Napoleona ni za sučeve kruške. - Na sreću ne može ni mene ni jedno ni drugo ushititi. - Na sreću? - Svakako. Jer iz naše zajedničke antipatije proti Napoleonu i kruškama mora svakako postati neka vrst simpatije među nama. - Vi umujete brzo, gospodine! nu ne protivim se vašoj logiki jer me može zabavljati. Književnik ste i ne pišete, koliko je meni znano, gramatike; znat ćete dakle i sa ženskom govoriti. - Kad me moga zanata sjetiste, gospođo, dozvolite da vas upitam što čitate. - Humoresku iz lanjskih modnih novina. - A kod kuće? - Čitam romana, putopisa, novela, gospodarskih knjiga i toga više. - Sve njemački? - Dakako, ponešto i franceski. - A hrvatski? - Skoro ništa. - A ipak ste - Hrvatica! - Nevaljana Hrvatica, htjedoste reći, jel'te? I opet brzo umujete. Ovajput se varate, gospodine! Vazda sam se ponosila ženskim srcem koje je, kako nam vi, učena gospodo, dokazujete, premašnije od našega uma. I pošto znamo da i zvijer svoje duplje, divljak svoju šumu nada sve ljubi, to nisam ni ja zaboravila da me je hrvatska majka rodila. 

- Vaše su misli vrlo plemenite, milostiva gospođo, ali zato ipak ne razumijem - - Da malo hrvatskih knjiga čitam, jel'te? Kazat ću vam zašto. Ne upišite mi moje iskrenosti u grijeh, znam da su gospoda vitezi svetoga duha vrlo osjetljivi, nu nadam se da će vas moja iskrenost donekle umiriti. Ja vam malo hrvatski čitam, jer sam odviše hrvatski čitala. Vama se to čudno čini, al jest tako. Naš vrijedni župnik, kako je velik rodoljub, kupuje sve hrvatske knjige i novine te ih šalje redovito meni već od više godina. Ja najvolim čitati pripovijetke te sam, hvalu bogu, silu toga u raznim jezicima pročitala, dakako i hrvatski. A čitajući sve te moguće naše pripovijetke, do zlovolje sam ih se nasitila. Zašto, pitate? Kazat ću vam. Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši noveliste toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta da mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazda jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone koje vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca, cvijeća, suza - i pripovijest je svršena. Samo katkad uđe komu piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti! Vječna idila, vječna monotonija! Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti; samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se popinje do plamtećih zvijezda. Nu ne shvaćajte me krivo; ne bijedim ja naših književnika: opisuju vam ono što u svom zavičaju nalaze, odnošaje malene, neznatne kako smo i mi maleni. Jesu li pisci krivi da u nas nema velikih katastrofa koje znadu uzdrmati dušu? Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velike divske slike, može li u našim okolnostima postati kakav zanimljiv junak romanu? To su vam sve pitanja na koja mi duša, premda velikom mukom, mora odgovoriti »Ne«, i stoga ne čitam skoro nikakvih hrvatskih knjiga. 

Zapravo je ovaj uvod u roman književna kritika svoje vrste. Kroz usta crnooke udovice, Šenoa kritizira hrvatsku književnost toga vremena. Smatra kako nije dovoljno zanimljiva kako bi privukla pozornost domaćeg čitateljstva (pogotovo žena) koje se stoga okreću stranim knjigama. Šenoa uvjerova udovicu kako imamo i mi svoje junake vrijedne romana te joj obećava upravo takvog. 


- Plamna vaša rječitost, milostiva gospođo, zanosi čovjeka nehotice i skoro bi ga prevarila. Maleni smo, žalibože, slava naša ne ori se svijetom, da, i ono što smo pošteno zaslužili, otimlju našemu imenu. Žalosno je to, muka hvata čovjeka, pravo velite. Al ipak ne sudim kao što vi. Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi toliko borbe, toliko sukoba da će dušu silno potresti, i povijest ljudskoga srca u nas je toli razlika, toli živa da našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman. Al da vam pravo kažem, mnogi naši pisci pišu o naravi ne motreći naravi, pišu o ljudskom srcu ne poznavajući ga. - To je sve teorija - nasmiješi se lijepa gospođa - a ja ću se vašim riječim tek onda pokoriti kad mi pokažete živ primjer, kad mi pokažete pravog junaka za roman. - Hoću, gospođo! - odvratih joj. 


Šenoa zatim uvjerava udovicu kako je priča koju će joj ispričati istinita te kako ne robuje pravilima umjetnosti. U tome također možete vidjeti poetiku romantizma koja cijeni prirodnost. 

Naš razgovor bivao je sve glasnijim i življim te je župnik zaboravio Napoleona i sudac svoje kruške. Sve se oko nas sakupilo bilo, svi su htjeli slušati o junaku romana. - Čujmo! - zaviknu velečasni gospodin izbočiv se za mojim stolcem, a ja nastavih: - Ne nadajte se, gospodo moja, da ću vam dokazati pričicu, složenu po pravilima umjetnosti; ne mislite da ću dozivati u pomoć oštru dosjetljivost ili bujnu maštu. Nipošto. Što vam evo kazujem, živa je i prosta istina. Učio sam prava i zakone na sveučilištu praškom. Nekoliko godina ne bjeh vidio hrvatskog si doma; stoga pođoh godine 186* božićevati u Zagreb. Sve se bilo prevrnulo, slobodnije se tu disalo, sretnije živjelo. Praznici mi letili i odletili mi neopazice. Toliko je toga bilo gledati, slušati, govoriti. Nije dakle ni čudo da sam praznovao preko reda. Napokon valjade otkinuti se od doma, vratiti se na nauke. Potkraj mjeseca siječnja sred ciče zime vrati me večernji povoz sumrtva i ledena u Prag. Raspremiv se malko, pohitim među hrvatsku braću. Da, braća bijasmo, gospodo, kao da nas je jedna majka rodila. Bijaše nas lijepa šaka Hrvatića u češkoj prijestolnici, bijaše pravnika, liječnika, mjernika, jezikoslovaca, bijaše sinova sa svih strana roda hrvatskoga. Pa da ste nas vidjeli, slušali. Lijepe li zadruge ponositih, živih mladića! Bijasmo kao prst uz prst, svi za svakoga, svaki za sve. Dijelismo radost, dijelismo žalost, i radost bude vedrija, žalost lakša. Ne pomagati brata, bijaše grijeh; bijasmo komuniste međ sobom. A ta živa zadruga iskrenih, mladih duša pazila, motrila, slušala na svaki kucaj srca hrvatske majke domovine. Ma i kako se razigrala mašta, neće stvoriti ljepše poezije, nego što je živovanje slobodne đačke općine na sveučilištu. Doživio sam onih godina mnoge gorke nevolje, al ne doživjeh nikad poetičnijega doba. Hrvatska braća sastala bi se svaki dan u kavani da čitaju domaće novine, jer nije bilo hrvatskoga lista ni hrvatske knjige koja bi nam utekla bila.




This novel was a much easier read then the previous novel I've read (Herzog by Saul Bellow) but perhaps less thought- provoking. You cannot have everything as a reader. 


READ MY PREVIOUS BOOK REVIEW (HERZOG, A NOVEL BY SAUL BELLOW)


What kind of books do you like reading? Do you prefer novels, novellas or short stories? 






FOR THOSE WHO WANT TO KNOW MORE

*August Šenoa, (born November 14, 1838, ZagrebCroatia, Austrian Empire—died December 13, 1881, Zagreb), Croatian novelist, critic, editor, poet, and dramatist who urged the modernization and improvement of Croatian literature and led its transition from Romanticism to Realism.

Introducing the historical novel to Croatian literature, Šenoa contributed to the growing sense of national identity among the Croatian people in Austria-Hungary. He also wrote on contemporary social themes, claiming that literature should educate the public and promote progressive social and political struggles. From 1874 until his death, he edited and contributed to the critical journal Vijenac (“The Wreath”), publishing many short stories, poems, and essays. His novels include Seljačka buna (1877; “Peasants’ Revolt”), Diogenes (1878), Prosjak Luka (1879; “The Beggar Luka”), and Branka (1881).

Commonly considered one of the two greatest Zagreb writers (the other being Miroslav Krleža), Šenoa over a period of several decades wrote a number of sketches of contemporary Zagreb life (Zagrebulje [1866–67; “Zagreb Sketches”]), as well as a historical novel, Zlatarevo zlato (1871; “The Goldsmith’s Gold”), that revolves around the late-16th-century struggle between the citizens of the city and the local aristocrat. Asserting that the Croatian literature of the time was pale and stereotypical in comparison to lively Croatian realities, Šenoa wrote immensely popular narratives that combined realistic and insightful depictions of local life with captivating romantic plots. He is credited with creating a Croatian reading public.



ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE




*Šenoa, August, hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i političar (Zagreb14. XI. 1838 – Zagreb13. XII. 1881). Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866–67), zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870–73) i gradski bilježnik (1871), a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima: u hrvatskom javnom životu javio se kao novinar dopisima u Pozoru, ali i u drugim listovima onoga doba (Glasonoša, Leptir, Naše gore list), a književnu djelatnost nastavio je pjesmama, novelama, romanima, feljtonima, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika. U mladenačkoj raspravi Naša književnost (1865) zahtijevao je »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života. Držao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda, vodeći računa poglavito o »socijalnom momentu«, te da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, svjesno odabirući tendencioznu književnost kao jedini način stvaranja samostalne civilizacije i očuvanja identiteta protiv tuđih utjecaja. U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme. Kao lirik skloniji deklamatorstvu i uzvišenoj retorici, bio je uspješniji kao politički i socijalni pjesnik. Ipak, pojedine izrazito lirske ljubavne pjesme nadživjele su svoje doba i uglazbljene postale dijelom tradicijske kulture (O ti dušo moje duše, Oj vi magle), a s njima se mogu usporediti pjesme epskoga značaja, tj. balade i legende u stihu, koje su, također u sprezi s glazbom, u obliku popijevaka zadržale popularnost do današnjih dana (Ribareva Jana, Vir). U mnogim je pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.). S druge strane, u epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu (balade i romance), ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović, Šljivari, Prokleta klijet) ili opijeva pučke priče (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica). Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi (Turopoljski top, 1865) i u stihu (Kugina kuća, 1869; Kameni svatovi, 1869), donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878., i Kletva, nedovršen, 1881). Njima je kanonizirao roman u hrvatskoj književnosti i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta književna vrsta postala omiljenim štivom. U povijesnom romanu nasljedovao je model W. Scotta: istraživao je povijesne izvore i rabio autentične dokumente da bi pokazao kako raspored političkih snaga i društvene okolnosti utječu na živote »malih ljudi«. Povijest stoga više nije imala funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je bila akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik u radnji. Poticaj književnom djelu redovito je bio neki konkretan povijesni događaj, potkrijepljen dokumentima, oko kojega je Šenoina stvaralačka mašta plela mrežu napetih fikcionalnih zbivanja akteri kojih su bili izmišljeni ili povijesno posve beznačajni. Inzistirao je na analogijama između prošlosti i sadašnjosti – odabrani povijesni događaji služili su kao »nauk za buduća vremena« i kao ključ za rješavanje aktualnih nacionalnih i socijalnih problema. U njegovim povijesnim romanima izrazita je moralno-odgojna komponenta: privatni životi i osobna iskustva neposredno odgovaraju nacionalnim težnjama, ideologemima, etičkim dilemama i motivima zajednice. Ta su djela prožeta historicizmom i nacionalnom romantikom, a iznose događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: u prvom je za okosnicu odabrao sukob između Zagrepčana i plemića Stjepka Gregorijanca u XVI. st. sa središnjom pričom o ljubavi plemića i građanke (Zlatarovo zlato). Uslijedila je u roman oblikovana epizoda iz uskočke povijesti s početka XVII. st. (Čuvaj se senjske ruke), zatim složen i iznimno uspješan opis sukoba feudalaca i seljaka u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji u XVI. st. (Seljačka buna), prikaz spletaka u Slavoniji i Zagrebu u XVIII. st. (Diogenes) i događaja iz XIV. st. koji su preusmjerili hrvatsku povijest u privatnom i javnom životu Zagreba (Kletva, dovršio J. E. Tomić). Šenoa je idealizirao određene segmente hrvatske prošlosti kako bi u čitatelju pobudio plemenitost, optimizam, patriotsku ushićenost i osjećaj vlastite moralne odgovornosti. Takav model povijesnog romana imao je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu (Tomić, E. Kumičić, V. Car Emin, V. Deželić st., M. Jurić-Zagorka i dr.). Šenoa je autor i niza romana iz suvremenoga života (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881), a u istom su tematskom krugu njegove novele (Prijan Lovro, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karanfil s pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880., i dr.). U takvim duljim i kraćim pripovjednim oblicima s građom iz suvremenoga života on tematizira socijalne, političke i etičke probleme svojega doba: moralno i materijalno propadanje plemstva, odnos selo–grad, odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad i dr.; zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna zbivanja na političkoj pozornici svojega doba, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se postupak približio realističkoj paradigmi. U feljtonima o problemima zagrebačkoga društva (Zagrebulje, 1866–67., 1877., 1879–80) satirički je komentirao aktualne negativne pojave u zagrebačkoj svakidašnjici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje, konformizam te različite moralne devijacije mlade buržoazije. Šenoa je Zagrebuljama hrvatskoj književnosti podario jedan od njezinih najvažnijih žanrova – podlistak, u kojem je britkim jezikom i duhovitim stilom, služeći se satirom i ironijom, komentirao političke i kulturne aktualnosti. Na žurnalistiku se nadovezuje kritičarska praksa: djelovao je dvadesetak godina kao kazališni kritičar dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje – praktične i idejne. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866) dao je ne samo analizu stanja u našem glumištu nego i program njegova razvoja. S manje se uspjeha okušao u drami (komedija Ljubica, 1866; nedovršena tragedija Slavka), ali je kazališnim kritikama i radom u kazališnoj upravi bitno utjecao na modernizaciju hrvatskoga glumišta i promjenu repertoara. Građanska drama Ljubica, po uzoru na francusku građansku dramu (V. Sardou, E. Scribe i dr.), tretirala je suvremenu tematiku, ali je kazališni fijasko doživjela dijelom zato što je stigla na socijalno nepripremljeno tlo, a dijelom jer u njoj Šenoa nije uspio scenski zaokružiti trivijalan zaplet komedije zabune. Borio se protiv njemačkih drugorazrednih komedija i inzistirao na realističkoj drami te vrhunskim dometima europske dramatike (W. Shakespeare, J. Racine, Molière, F. Schiller, J. W. Goethe). U stilskom pogledu njegova su djela mješavina romantike i realizma: idealizirao je stanovite segmente hrvatske povijesti s didaktičkim ciljevima, ali je socijalnom analizom anticipirao hrvatske realiste (A. Kovačić, V. Novak, K. Š. Gjalski). Široka slika društva što ju je stvorio, stotine najrazličitijih protagonista u tim djelima, likovi povijesni ali i posve izmišljeni, bili su sudionici velikoga hrvatskog panoptikuma. Zahvaljujući iznimnomu daru za fabuliranje te izboru zanimljivih tema iz prošlosti i suvremenosti, uspio je privući široku čitateljsku publiku i pridobiti ju za hrvatsku knjigu. Kao urednik Vienca kritički je usmjeravao hrvatsku književnu produkciju, postavio visoke estetske standarde i odigrao odlučnu ulogu u uzdizanju narodne prosvjete. Otkrio je niz novih talenata (Kovačić, A. Harambašić, I. Vojnović, R. Jorgovanić, A. Palmović i dr.) i podupirao ih u radu. Velika je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinara, esejista i dramatičara u izgrađivanju standardnoga jezika. U svojim je djelima uvijek na prvo mjesto stavljao slogu, jedinstvo i toleranciju te pridonio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji. Sustavno se posvetio događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih krajeva Hrvatske, od Slavonije, središnje Hrvatske, Istre do Dalmacije, povezujući ih jedinstvenim nacionalnim duhom, a uspoređujući ih s primjerima iz europske povijesti. Posebno je rado tematizirao rodni grad Zagreb kao političko središte Hrvatske te ga opisao u sva tri književna roda, u lirskom, epskom i dramskom obliku (Zagreb, Zagrebu, Zlatarovo zlato, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Ljubica i dr.). Poput suvremenika V. Hugoa, Šenoa je želio iznijeti panoramu hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva u nizu raznovrsnih književnih oblika. Posljednje povjestice, legende i pjesničke pripovijesti odlikuju se novim, modernističkim postupcima (Zmijska kraljica), u kojima je poetiku kasnoga romantizma spontano preusmjerio u zanimanje za unutarnji život pojedinca, u skladu s novim europskim umjetničkim nastojanjima. U prijelaznom razdoblju između romantizma i realizma, a baštineći tradiciju sentimentalističkih umjetničkih vrijednosti, s jakim osjećajem za potrebe svojega doba, Šenoa je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice XIX. st. da se u povijesnim periodizacijama hrvatske književnosti razdoblje u kojem je aktivno djelovao, između 1865. i 1881., naziva njegovim imenom – Šenoino doba.

Citiranje:
Šenoa, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59443>.

Thank you for reading!Hvala na čitanju!





 

Comments

  1. You share the best books. I hope you’re doing well. Regine
    www.rsrue.blogspot.com

    ReplyDelete
  2. Beautiful photos and great books :)

    ReplyDelete
  3. I hadn't heard of this author before, so thank you for sharing! I like your outfit too, the blazer and skirt are so nice together :)

    Hope you are having a good week!

    Away From The Blue

    ReplyDelete
  4. Coffee, Wine, And A Book - So Delightful - Spectacular Location As Well - Stay Brilliant

    Cheers

    ReplyDelete
  5. You make smile at my face every time :) Great book, excellent review as always and beatiful photos! Thank you Ivana

    ReplyDelete
  6. Oh, so Academia in this blazar! Very great to read your definition of romantism too. Such amazing outfits too. I had been wanting to devour a Wuxia novel, but I am not sure I like the English adaptations. Everyone seems to check out Amour Towles work at our library so I have chosen The Lincoln Highway which is a highway near. He also wrote A Gentleman in Moscow.

    ReplyDelete
  7. Really great to read your post. Such lovely outfits too. This looks like an author who has lived in a rich history as well. Great that you chose this author. Recently, at the cinema I saw a preview of Mr. Malcolm's List (A Regency tale which is trending so well because of Netflix's Bridgerton and making the show of "color" which has opened the door to even more interesting works) However, we didn't have that book at the library, so I hope to get through Miss Lattimore's Letter. Yet doubtful. Just isn't my cup of tea.

    ReplyDelete
  8. Thank you for introducing me to this author and this particular novella, Ivana!
    I'm keeping my reading light, lately, and I'm currently two-thirds into the final book in the Seven Sisters series by the late Lucinda Riley.
    I'm admiring your first outfit, that's such a gorgeous skirt! xxx

    ReplyDelete
  9. I love you in that red dress, soooo hot! You look fantastic and paired with those heels look great. I love novels but really enjoy short stories too. I also love the skirt in the first pictures. I hope you have a great weekend : )

    juanitalikes.com

    ReplyDelete
  10. Great review Ivana- I have never heard about this writer and this book but it sounds like a piece of good literature - you always read awesome books dear.
    Have a lovely weekend xx

    ReplyDelete
  11. Thanks for sharing the book. You look fab in these outfits, especially the red dress.
    xoxo
    Lovely
    www.mynameislovely.com

    ReplyDelete
  12. Totally loved your review!

    Love and Wellness
    https://wellnessshopland.com

    ReplyDelete
  13. This sounds like a great read and loving what you are wearing!

    Allie of
    www.allienyc.com

    ReplyDelete
  14. Hi dear Ivana, I hope you're doing well and that everything is going well on your side!

    Thanks for your sweetest comment on my Spring post, I am eager to visit Split one day (and many of the other zones you have recommended on Moda Odaradosti).

    First time I hear about August Šenoa, but thank you so much for your quick text about him. I feel like I always learn something new from your book reviews and it was fantastic to see that his word that was about Croatian culture ended up being readed in many places!

    I'd say I haven't read romanticism works in some time, but I love that this movement is having a revamp through many ways, so it is a fantastic idea to go back to the classics in order to learn from it and see how it evolves in the current days.

    I also loved how you styled the post! That look is fantastic! And of course a coffee mixed up with a good book is the best idea!

    Pablo
    www.HeyFungi.com

    ReplyDelete
  15. You look absolutely stunning in these images! I just love them. The poses with the book and cuppa coffee really pulled me in along with the definition of romanticism. I felt the words echo with my own approach to life and really appreciated you for bringing the definition into this space. I never knew Romanticism as described this way. Something new to learn, as always ;) I hope you are well and here's wishing you a fantastic weekend! These books that you recommend sound like they're fun to read. Thank you for sharing them :) xoxo

    ReplyDelete
  16. An informative post. Love your skirt.

    ReplyDelete
  17. Hope you are getting a holiday, but I know you are using your creativity everyday 💖

    ReplyDelete
  18. Thank you so much for your comment. I hope you are doing well! Much Happiness 🌸❤️🌸❤️

    ReplyDelete
  19. Come sempre hai un gusto letterario impeccabile e mai scontato, Ivana!
    Non conoscevo questo romanzo (nè l'autore a dire il vero) ma credo che, se lo trovo in Italiano o in Inglese, lo leggerò! Mi sembra davvero interessante, e credo anche che sia un'opportunità per conoscere autori che generalmente non leggo.
    Le tue recensioni sono sempre molto accurate e dettagliate ed i tuoi look assolutamente in contesto!
    Mi piace soprattutto il primo, ma devo ammettere che anche quel vestito rosso ti sta una meraviglia! :D
    Baci!
    S
    https://s-fashion-avenue.blogspot.com

    ReplyDelete
  20. Looks like a great read. And I love the pop of yellow!

    Marie
    https://theflowerduet.blogspot.com/

    ReplyDelete
  21. Just stopping to wish you a lovely day Ivana! Thanks for checking out my latest blog post :)

    Pablo
    www.HeyFungi.com

    ReplyDelete
  22. It sounds like an interesting book. I will remember him for when I am looking for writers from Croatia for my read-the-world challenge.

    I hope you are doing well. xx

    ReplyDelete
  23. I really like your recommendations because I always discover something new.

    ReplyDelete
  24. Lovely review! And you look beautiful with great photos. Great post!
    Greetings from Poland!

    ReplyDelete
  25. Such a beautiful review and you look gorgeous in all these photographs. Keep it up and shine bright.

    ReplyDelete
  26. Thanks for your suggestions, I am always reading new books. I've been travelling for work the past month and keep several books in my carryall. I love the mustard top with the blazer as you pose with the book. Wishing you a lovely summertime. <3 /Madison
    FASHION TALES

    ReplyDelete
  27. Brzmi bardzo ciekawie! Pięknie wyglądasz. :)

    ReplyDelete
  28. Jako lijep i zanimljiv članak. Volim Augusta Šenou, ali ovo djelo nisam čitao, pa taman imam priliku pročitati, a možda napišem i post moja omiljena književna djela ❤️

    Www.alekboras.blog

    ReplyDelete
  29. Thank you for sharing those books, Ivana! You are my teacher! I started being interested in August Šenoa. You look so elegant with coffee and books!!

    akiko

    ReplyDelete

Post a Comment

All your comments mean a lot to me, even the criticism. Naravno da mi puno znači što ste uzeli vrijeme da nešto napišete, pa makar to bila i kritika. Per me le vostre parole sono sempre preziose anche quando si tratta di critiche.

Popular posts from this blog

How To Make a Straw Bag From Things You Already Have at Home?

10 STYLE LESSONS LEARNED FROM MALENA/ MONICA BELLUCCI

HACKING MONICA BELLUCCI'S STYLE SECRETS

The importance of shoes (WIWT) / Važnost cipela ( i što sam danas nosila)

VISIT UMAG (ISTRIA, CROATIA) WITH ME! (TRAVEL AND OUTFIT POST)