Hutovo blato revisited (a little place to call my own) / Ponovni posjet Hutovom blatu (moje mjesto pod suncem)

Today's post is, as you can probably guess, a continuation of the last one. The location is the same, we're still in this amazingly beautiful swamp and nature park Hutovo blato located near Capljina, Herzegovina. The outfit is pretty much the same, minus the red blazer. That's the advantage of layering. If it gets warm, you can always take a clothing item (or two) off and when you start feeling chilly, you can put it back on. Besides, layering is the best way to get our creative juices flowing. I really like how this dress looks layered under this off shoulder top. If you look carefully, you will see that this top has an inscription 'a little place to call my own', which refers to my blog. It seems appropriate wearing it at this place, where I feel so at home.

Današnja objava je kao što možete pogoditi nastavak prošle. Lokacija je ista, još uvijek smo u ovoj prekrasnoj močvari i parku prirode Hutovo blato, koje se nalazi blizu Čapljine u Hercegovini. Odjevna kombinacija je također slična, samo nedostaje crveni sako. To je prednost slojevitoga odijevanja. Postane vam vruće, skinete jedan odjevni komad (ili dva), a ako vam postane hladno nabacite opet taj odjevni komad. Osim toga, slojevito odijevanje je najbolji način da naši kreativni sokovi krenu. Sviđa mi se kako ova haljina izgleda nošena ispod ove majice golih ramena. Pogledate li pažljivo, vidjet ćete da ova majica ima natpis "a little place to call my own", koje se odnosi na moj blog.  Čini mi se prikladnim nositi je na ovom mjestu, koje osjećam kao svoje.

What makes some place special to us? Memories? If yes, what kind of memories?  When makes us motivated to revisit some place? Is it when we have visited that place only once? Or is it continuous visit that make it special? I know it all depends, but still I wonder. Why do we return to some places? To revive a certain experience? Sometimes people return to places of sadness, so that they can come to terms with something that happened. In that case, that experience is a kind of catharsis.  Sometimes people return to places that remind them of some failure just to remind themselves that past holds no power over them. Are good memories as potent as bad ones? What holds more power? Or does it depend on our current mood? 

The older I get, the more I doubt that we really control our memories. In a way, we all do for we all have a selective memory. We interpret events as we see fit and remember them accordingly to our present system of thought (or belief). That being said, sometimes memories have a mind of their own. They come and go, without us invoking them. Have you ever experiences this? Remembering something you wanted to forget in detail and not being able to remember something you want. Have you ever struggled to bring back some old passion or desire? Have you ever seen a ghost of past love? Memories are a curious subject, so let’s examine an association, a  distant cousin of the memory. Associations? Do they make us revisit places? We might be linking positive things with a certain places, even without the help of memories. What does it all really comes down to? Personal preferences? What makes us like anything? Is it a positive prejudice, belief, experience, a sum of personal opinions….Do these things determine whether or not we shall like something?

Što čini neko mjesto posebnim? Sjećanja? Ako da, kakva sjećanja? Kada smo najviše motivirani za ponovi posjet nekom mjestu? Je li to kada smo to mjesto posjetili samo jednom? Ili su ponovni posjeti ono što čine posjet posebnim? Znam da sve ovisi, ali se ipak pitam. Zašto se vraćamo na neka mjesta? Kako bi ponovno proživjeli neko iskustvo? Ponekad se ljudi vraćaju na mjesta tuge, kako bi se mogli pomiriti s onim što se dogodilo. U tom slučaju, to iskustvo je neka vrsta katarze. Ponekad se ljudi vraćaju na mjesta koja ih podsjećaju na neki poraz kako bi se podsjetili da prošlost nema moć nad njima. Jesu li dobre uspomene jednako snažne kao loše? Što ima veću moć? Ili to ovisi o našem trenutnom raspoloženju? 

Što sam starija, sve više dvojim da doista imamo kontrolu nad sjećanjima. Na neki način svi imamo selektivno sjećanje. Interpretiramo događaje kako želimo i sjećamo ih se pod utjecanjem sadašnjega sustava razmišljanja (ili vjere). Ipak, ponekad mišljenja imaju i neku svoju volju. Dolaze i dolaze, bez našega poziva. Jeste li ikada to iskusili? Sjećali se nečega što ste htjeli zaboraviti u detalje, a u isto vrijeme niste bili u mogućnosti sjetiti se nečega što ste željeli? Jeste li se ikada borili da vratite neki stari plamen ili želju? Jeste li ikada vidjeti duha prošle ljubavi? Sjećanja su neobična tema, pa pogledajmo malo asocijaciju, tu blisku rođakinju sjećanja. Asocijacije? Je li zbog njih ponovo posjećujemo neka mjesta? Jer uz njih vežemo pozitivne stvari koje možda i nemaju veze sa sjećanjima? Na što se sve na kraju svodi? Osobni izbori? Zbog čega nam se išta sviđa? Je li to pozitivna predrasuda, uvjerenje, iskustvo, suma osobnih mišljenja....Je li te stvari određuje hoće li nam se ili neće svidjeti nešto?

Whatever it might be that makes us love a certain place (and probably it is a sum of different factors), I know there always exists that X factor. It is like when we really like somebody. Often we cannot explain why we feel drawn to that person. There is still a bit of mystery left in this world and I quite like it that way. We don't have to always know everything and be able to explain everything. Secrets have a charm of their own. Relationship between people are always filled with paradoxes. We can live all our lives with one person, share everything with them and yet feel and be closer to some person we just met. I've seen it happen many times. Sometimes we just click with somebody and become friends in a matter of minutes. It doesn't happen often, but it's been known to happen. It may be because there is something deeper that links us to this person. We don't really know what it is. Or take this dress for example. I have worn it countless times and I will probably continue to wear it for a long time. What makes it so special? I don't know. The two of us just get along. It is the same way with places somehow. A connection of souls....and perhaps places have souls too. Did it ever happen to you that you felt connected with some place? In what way? Do you believe that places have souls of their own?

Što god bilo što nas navodi da volimo određeno mjesto ( a vjerojatno se radi o zbroju više faktora), znam da uvijek postoji i onaj faktor x. To je kao kada vam se netko jako sviđa. Često ne možemo osjetiti što nas točno privlači toj osobi. Ima još misterija u ovome svijetu i meni je drago što je tako. Ne moramo uvijek sve znati i sve moći objasniti. Tajne imaju svoju čar. Veze između ljudi su uvijek ispunjene paradoksima. Možemo cijeli život živjeti sa jednom osobom, sve dijeliti s njima i opet se osjećati bližima nekoj osobi koju smo tek upoznali. Veze između ljudi su uvijek pune paradoksa. Vidjela sam da se to događa puno puta. Nekad jednostavno se dogodi ta poveznica s nekom osobom i postanemo prijatelji za nekoliko minuta. Ne događa se često, ali događa se. Možda je to jer nas uz tu osobu veže nešto duboke. Ne znamo stvarno o čemu se radi. Ili uzmite ovu haljinu na primjer. Nosila sam je toliko puta i dalje ću je nositi. Što je čini tako posebnom? Jednostavno se nas dvije dobro slažemo. Tako je  nekako i sa mjestima. Poveznica duša...i možda i mjesta imaju duše. Je li se vama ikada dogodilo da se osjećate povezanima s nekim mjestom? Na koji način? Vjerujete li da mjesta imaju svoju dušu?

top/majica: old+DIY  painted/ stara + sama sam je oslikala
dress/haljina: old/stara
boots/ čizme: Peko
necklace/ogrlica: dresslink