Painting with make up ( Red Swan) / Slikanje sa šminkom (Crveni labud)

What do we have here today? Another painting and this one is mixed media, more precisely make up and coloured pencils on paper. The painting depicts a ballerina (in case you couldn’t tell) and I named it red swan. Is there such a thing as a red swan? Well, we all know of white and black swans, both in animal kingdom and ballet world, where Swan lake has a legendary status. A red swan is yet to be created, both in biological and dance world. Similarly, the red swan never appeared in the famous ballet Swan Lake, but it did show up in my imagination. Who knows? Perhaps someday, there will be a new ballet with this character, a reinterpretation of some sort. In that case the red swan could have a change to dance. Speaking of red swans, in Native American lore there is a lovely story featuring a red swan. Look it up and you'll find it suprisingly similar to the famous ballet. Perhaps not so surprisingly if you know that the balet was inspired by a Russial folk tale. Remember what I told you about mythology? If you study it for long enough, you will find many similarities. You can read this Native American fairy tale here. 

Što je danas na rasporedu? Još jedna slika i za ovu sam se koristila s više medija, šminkom i bojicama da budem posve precizna. Ovdje sam naslikala balerinu ( u slučaju da niste primijetili), a nazvala sam je crveni labud. Postoji li crveni labud?  Svi znamo za bijele i crne labude, u životinjskom carstvu i svijetu baleta, gdje labuđe jezero ima legendarni status. Crveni labud još nije izmišljen, ni u biološkom ni plesnom svijetu. Tako da se crveni labud nije nikada pojavio u poznatom baletu Labuđe jezero, ali eto ga u mojoj mašti. Tko zna? Možda jednoga dana dođe do potrebe za ovim likom i neke nove interpretacije. U tom slučaju će crveni labud imati priliku zaplesati. Kad smo već kod teme crvenih labuda, u usmenoj tradiciji Američkih indijanaca naći ćete divnu priču u kojoj se pojavljuje crveni labud. Potražite ju i iznenaditi će vas koliko je slična poznatom baletu. No, zapravo nas to ne treba čuditi pogotovo ako znamo da je balet utemeljen na ruskim narodnim pričama. Možete pročitati ovu bajku iz usmene tradicije američkih indijanaca ovdje ( na engleskom).

I greately respect professional dancers. Dancers are often not given the credit they deserve for being artists. For many of them are  great artists. Dance as an art form is very demanding. Nevertheless, today I won't talk about dance as art but rather about dance as a part of life. You know what I come to believe? If everyone would take five minutes every day to dance, this world be a happier place. Not a profoundly better place for such a change it would take a lot more work, but I’m sure there would be more merriment. There is something liberating about free style dancing, about taking a few minutes to just jump around and move to our favourite rhythm. It is so liberating that I’m not surprised that dance is sometimes used as a form of therapy. While I’m no expert in this field, I would recommend everyone to use their daily break to dance a bit. Dance can be as therapeutic as a sincere smile. For many of us, it is such a simple and easy way to unwind. It is very rewarding yet it takes so little effort and time. Why do we often forget about those simple joys of life?

Jako poštujem profesionalne plesače. Plesače se često ne cijeni dovoljno kao umjetnike, a puno njih su doista veliki umjetnici. Ples kao vid umjetnosti je strašno zahtjevan. Ipak danas neću govoriti o plesnoj umjetnosti već o plesu kao dijelu života. Znate što sam počela vjerovati? Kada bi svatko uzeo pet minuta dnevno za ples, ovaj svijet bi bio sretnije mjesto. Ne istinski bolje mjesto jer za takvu promjenu treba puno rada, ali bio bi svakako veselije mjesto. Nešto ima oslobađajuće u slobodnom plesnom stilu, u tome da uzmemo nekoliko minuta i samo skačemo uokolo ili se mičemo u našem omiljenom ritmu. To je tako oslobađajuće da me ne ćudi što se ples koristi kao oblik terapije. Nisam neki stručnjak na tom polju, ali bi svakome preporučila iskoristiti dnevnu pauzu za ples. Ples može biti jednako dobar za nas kao i iskren osmijeh. Za većinu nas, to je tako jednostavan i lagan način za opuštanje. Zahtjeva tako malo vremena i truda, a ima puno prednosti. Zašto tako često zaboravimo mala zadovoljstva u životu?

Look at children. They turn everything into a game. They don’t dance to lose weight, they don’t dance to compete or to impress others, they dance for dance’s sake. For merriment, for joy of the movements, for a celebration of life. They dance just for fun of it. Children seize every opportunity for play. They are wise. Our heart needs merriment to balance the life’s tragedies. We can learn a great deal just by observing children and their natural instict to live in the present moment. It is true that children aren't troubled by the past, but who says we must be? We have the choice to let go. To let go of our fears and neurosis. To feel natural is to feel free. Life isn’t terribly just and perhaps we can’t make it so, but we can shape ourselves. We can bring more joy into our life by being grateful for those blessings we have and by taking the opportunity to create more blessings in other people’s life. Because if don’t love others, if you don’t treat them as human beings, if you don’t think of them, you have no right expect the same. A lot of people complain about being lonely, but they forget that it always takes two to tango. We can't expect the world to be revolve around us.

Pogledajte djecu. Ona sve pretvore u igru. Ne plešu da bi smršavili, ne plešu da bi se natjecali sa drugima ili ih pokušali impresionirati, ona plešu zbog plesa samoga. Za veselje, za radost pokreta i za proslavu života. Ona su mudra. Naša srca trebaju veselje koje će izbalansirati tragedije života. Možemo puno naučiti samo promatrajući djecu i njihov prirodni instinkt za život sada, u ovom trenutku. Istina je da djecu ne muči prošlost, ali tko kaže da nas mora mučiti? Imamo izbor puštanja. Otpuštanja naših strahova i neuroza.  Osjećati se prirodno znači osjećati se slobodno. Život baš i nije pošten i možda ga ne možemo učiti takvih, ali možemo oblikovati sebe. Možemo donijeti više blagoslova u svoj život time što ćemo biti zahvalni za one blagoslove koje imamo i time što ćemo stvarati blagoslov u životima drugih ljudi. Jer ako ne volimo druge, ako ih ne tretiramo kao ljudska bića, ako ne mislimo o njima, onda i ne možemo očekivati isto od njih. Puno se ljudi žali da su usamljeni, ali zaboravljaju da je za tango potrebno dvoje. Ne smijemo očekivati da se svijet vrti oko nas.

There is nothing wrong in working hard, but it is equally important to learn how to celebrate life. How to treat food with respect, how to eat our meals in gratitude. How to pray, not necessarily in the religious sense but in a sense that we accept there is something greater than us and searching for it, both in our inside and outside world. How to dance, as freely and innocently as a child. How to live without forgetting what is dearest to us, how not to life deceive us into thinking we need to give up on all those things that are so hard to explain, too precious and rare to be properly expressed with words. If we have forgot how to do these things, we need to learn them. Eat. Pray. Dance. Live. Love.

Nema ništa loše u napornom radu, ali je jednako važno znati kako slaviti život. Kako se odnositi prema hrani s poštovanjem, kako jesti s osjećajem zahvalnosti. Kako se moliti, ne nužno u religioznom smislu riječi nego u smislu prihvaćanja postojanja nečega većega od nas samih i traganja za tim, u izvanjskom i unutarnjem svijetu. Kako plesati, nevino i slobodno kao dijete. Kako živjeti bez zaboravljanja onoga što nam je najbitnije, kako ne dopustiti životu da nas prevari i uvjeri da se moramo odreći svega ono što je nekad tako teško opisati, ono što je previše dragocjeno i rijetko da se izrazi riječima. Ako smo zaboravili ove stvari, moramo ih ponovo naučiti. Jesti. Moliti se. Plesati. Živjeti. Voljeti.