Rana jesen. Puna topline, plodna kao život...dani su joj zaigrani i nestašni kao sunce koje se probija kroz krošnje, sretni i svježi, kao sunčan dan u planini. Rana jesen...puna je života i topline...Kada sunce ugrije čini se da je još ljeto, samo kad vjetar zapuše osjećamo novu svježinu u zraku koja miriše na promjene. Hladnoća se približava, ali prilazi polaganim koracima kao dobro uvježbani plesač. Novo doba, novi mirisi, stare uspomene, promjenjive i nepovezane...miris jutra u Slavoniji, šutljiva ravnica...žito koje šapće. Možda je sada i napukla neka grana prepuna šljiva kao nekad. Kolodvor u Ljubljani, vrapci koji skaču po stolu i skupljaju komadiće doručka. Ovdje se ptice ne boje, netko mi kaže. Davne uspomene, ali doista vrijeme je teško odredivo, omeđivo, možda i nije tako linearno kao što nam se čini... nekad se jedna noć na Kantridi čini kao jučer, jedna topla noć kada su svjetla u noći bljeskala jače, a budućnost se činila tako daleka ...