photography and poetry/ fotografija i poezija

In this post, I'll share a poem written by me.  U ovoj objavu podijelit ću pjesmu koju sam sama napisala. 

Pokušavam uhvatiti riječi,               

Ali skliske su…klize mi iz ruku,

Hladne kao led,

Moj dodir ih ne može ugrijati.

Mogle bi samo nestati,

Ali iz leda u vodu,

Ne mogu ih pretvoriti.

Nikakvu žeđ neće utažiti,

Nestale su nečujno,

Kao voda u pustinji,

Osjete se samo ponekad

I više kao nagovještaj.

Puštam ih da odu,

Njihov dodir lagano boli,

Drago mi je što ostaviše,

Barem nekakav trag,

čudan osjećaj  nelagodan

bolno peckanje na prstima.

Prinosim prste usnama,

Oni tu lijeno leže,

Znaju  u grlu nešto je zapelo,

Neka riječ, zaboravljena, izgubljena.

Dah je topao,

Topao a bez života,

Topao kao ustajali zrak,

i prsti se odmiču,

Zaboravljeni kao proljetno popodne,

Besposleno stoje…pipajući daljinu,

Ali daljina je ljepljiva kao paučina

I nestaje u trenu.

Pogled upućen daljini nestaje,

Utopi se negdje među snenim valovima,

Koji pamte uvele dodire godina,

Ali o njima nikada jasno ne govore.

Pokušavam pronaći riječi,

Ali ne žele mi sići sa usana,

A moji prsti su odustali,

Ne dodiruju ih više,

Ne pokušavaju uhvatiti,

Staviti ih na papir…

A ipak osjećam da su tu negdje.

Kao praznina koja se ne može popuniti,

Kao amputirani ud kojeg ne možeš počešati,

A uporno te srbi.

Riječi, tolike riječi,

Sve jedna drukčija od druge,

A pretvaraju se nekad da su slične i iste.

Krhke su, neke od njih su i nespretne,

Posve bezrazložne i izgubljene,

Ružne kao mali ptići tek izašli iz gnijezda,

A opet mekane i tople,

Traže nešto uz što će se priviti.

A ne nalaze…neki zid ih dijeli od mene,

Neka magla priječi da ih nađem,

Da se sa njima sastanem,

I stavim ih jednu po jednu,

U svoje dlanove,

Udahnem i po mirisu,

Prepoznam ih.

A tako bih i voljela priviti uz sebe,

Te male ružne ptiće,

Nespretne i tužne,

Zaboravljene u nekoj oluji,

Iz koje nema puta natrag,

Kojoj se ne nadzire kraj.