Zašao neki momak u šumu Striborovu.....A young man wandered into Stribor's forest....
Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao, da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka — svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči. "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bi je kući ponio.", progovori momak od šale. " Evo budalaste glave koja će me osloboditi na svoju nesreću.", pomisli grješna duša i pretvori se odmah iz guje u ljepotu djevojku, te stane pred momka.